Osijek, glavni i najveći grad Slavonije, smješten je na desnoj obali rijeke Drave dvadeset i dva kilometra od njezina ušća u Dunav. Nešto viša desna obala sigurna od poplava, povoljan prijelaz preko Drave, te močvarna okolina bili su sigurno čovjekovo utočište još u prapovijesno doba. Na području današnjega grada nalazi se nekoliko arheoloških lokaliteta različitih prapovijesnih razdoblja i kultura od mlađeg kamenog doba, preko bakrenog i brončanog do željeznog doba.

Premda je područje Osijeka naseljavano još od prapovijesti prvo urbano naselje podigli su Rimljani. Brojni arheološki nalazi, zajedno s predmetima prirodne, povijesne i umjetničke vrijednosti čuvaju se u osječkom Muzeju Slavonije osnovanom 1877. godine.

Rimsko doba

Rimljani su osvojivši ovaj dio Panonije, na mjestu današnjega Donjega grada formirali vojni logor i civilno naselje Mursu. Intenzivniji uspon grada povezan je s imenom cara Hadrijana koji je 133. godine Mursu uzdigao na status kolonije.

Colonia Aelia Mursa nastala je u tri graditeljske etape od sredine drugog do sredine četvrtog stoljeća. Utvrđeni rimski grad na granici Carstva imao je pravokutan oblik opasan dvostrukim zidinama i ortogonalan raster ulica. Zbog iznimng strateškog položaja, važno cestovno i trgovačko čvorište i isto tako važna riječna luka i prijelaz preko rijeke, Rimljani su preko Drave sagradili kameni most sa šest potpornjaka. Dijelovi ovoga mosta također se čuvaju u osječkom muzeju. Colonia Aelia Mursa poharana je u nekoliko navrata, a posljednji put su je razorili Huni 441. godine. Nakon katastrofalnog razaranja Murse grad više nije obnovljen, a novi se stanovnici nastanjuju u njegovoj neposrednoj okolici.

Od posljednjeg spomena rimske Murse, 591. godine, do prvog pisanog spomena srednjovjekovnog Osijeka, 1196. godine, nema pisanih izvora, ali postoje arheološki tragovi koji pokazuju da se život na ovome području i dalje odvijao, ali slabijim intenzitetom.

Srednjovjekovni Osijek

Srednjovjekovni se Osijek razvio nešto zapadnije od rimske Murse, na prostoru današnje Tvrđe. Najstariji pisani izvori spominju Osijek tek 1196. godine, kada kralj Emerik potvrđuje prava cistercitskoj opatiji Cikador na ubiranje prihoda od tržarine i brodarine.

Tijekom srednjovjekovlja Osijek se sastojao od utvrđenog kaštela i varoši, a bio je u posjedu raznih feudalnih obitelji. Gradom je najduže vladala obitelj Korog u vremenskom rasponu od 1353. do 1472. godine. Iz srednjovjekovnoga razdoblja sačuvani su samo temelji velike srednjovjekovne crkve sa širokim stupnjevito upuštenim romaničkim portalom, te ulomci gotičkih svodnih rebara. Posebno je vrijedan nalaz mramorne nadgrobne ploče Filipa Koroga s obiteljskim grbom i popratnim natpisom.

Osijek su 8. kolovoza 1526. godine zaposjeli Turci koji su grad opljačkali, spalili i nakon toga započeli izgradnju orijentalnoga naselja. Grad se za vrijeme osmanske okupacije sastojao od unutrašnjeg utvrđenog grada s opkopom i podgrađa zaštićenog palisadama. Prema popisu iz 1579. godine grad se sastojao od sedam mahala, od kojih su četiri bile unutar grada, a tri u podgrađu. Najveća mahala unutar grada bila je Mahala časne džamije pokojnog Kasim-paše s pedeset i tri kuće, a u podgrađu Mahala časne džamije Mustafa-paše sa sto jedanaest kuća. U podgrađu se nalazila i Kršćanska mahala u kojoj je bilo dvadeset šest kuća.


Za osmanske vladavine Osijek je bio nadaleko poznat po drvenom mostu, dugom osam kilometara, koji je u ono vrijeme bio svojevrsno svjetsko čudo. Protezao se, preko Drave i baranjskih močvara, od Osijeka do Darde. Most je sagrađen za samo nekoliko tjedana, a na njegovoj je gradnji sudjelovalo oko dvadeset i pet tisuća ljudi. Osijek je kao najveći slavonski grad, iznimno značajno prometno i trgovačko središte sa znamenitim mostom, bio nezaobilazna točka na putu između Istoka i Zapada. Kada su krajem 17. stoljeća započele borbe za oslobođenje okupiranih srednjoeuropskih prostora diljem su Europe tiskane brojne vedute oslobođenih gradova, među kojima je bio i Osijek sa slavnim mostom.

Vodena vrata nekad i sada

Osječka tvrđa


Osijek nakon Turaka

Osijek je oslobođen turske vlasti 29. rujna 1687. godine. Odmah po oslobođenju grada ojačane su najslabije točke obrane grada, a kasnije je postupno promijenjena i zatečena urbanistička struktura.

Zbog izgradnje novih fortifikacija stanovnici podgrađa preseljeni su oko kilometar i pol uzvodno od tvrđave. Tako je 1692. godine formiran osječki Gornji grad. Na sličnoj je udaljenosti, nizvodno od tvrđave, 1698. godine osnovan Donji grad, naseljen stanovništvom sa baranjskih močvarnih otočića. Sva tri dijela grada utvrđena Tvrđa i neutvrđeni Gornji i Donji grad razvijali su se sve do kraja 18. stoljeća kao zasebne gradske općine.

Sve tri samostalne gradske općine: Tvrđa, Gornji i Donji grad, međusobno dosta udaljene, ujedinile su se u jedinstveni grad Osijek 1786. godine. Dvadesetak godina nakon ujedinjenja Osijek je 1809. godine proglašen Slobodnim i kraljevskim gradom. Gotovo do sredine 19. stoljeća najveći je grad u Hrvatskoj, no postupno zbog političke i prometne izoliranosti gubi na značaju te postaje četvrti grad po veličini, a na tome mjestu nalazi se i danas.

Postupno premještanje institucija vlasti u Gornji grad započinje već tijekom 18. stoljeća, kada je sjedište virovitičke županije premješteno iz Virovitice u Osijek.

Historicističkom izgradnjom Gornjega grada prema Tvrđi postupno su stvoreni uvjeti za povezivanje udaljenih dijelova grada i izgradnju novih gradskih četvrti. Grad se prometno bolje povezuje uvođenjem novoga prijevoznoga sredstva – konjskog tramvaja, 1884. godine. Bio je to prvi konjski tramvaj južno od Beča i Budimpešte.

Unatoč gotovo dvotisućljetnom diskontinuiranom urbanom razvoju, grad se Osijek, zbog brojnih osvajanja i rušenja tijekom povijesti, može ponositi arhitektonskim nasljeđem nastalim u posljednjih tristotinjak godina. Sačuvana arhitektura i brojni kulturno-povijesni predmeti govore nam da je Osijek pravodobno sudjelovao u svim razdobljima srednjoeuropskog kulturnog života.

Osječki glavni trg nekad:

i sad.

Kako je nastalo ime Osijek

Ime Osijek su Hrvati dali naselju zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je “oseka” , te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. U jednom dokumentu se ime spominje kao Ösek, kao i Oesek, da bi pod uticajem mađarskog jezika i njegove prilagodbe bio zapisan kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska, samo jezične prilagodbe izvornom hrvatskom.

Prvi tramvaj

Obnovljeni tramvaj iz 1926.

Novi tramvaj